Sad kad je muskulfiber otišao i nastavio sam trčati dalje bez nekih osobitih posljedica, odlučio sam ipak napisati malo opsežniji tekst o mojoj drugoj stotki. Ako ništa drugo - sebi za uspomenu.. Tko ne voli duge tekstove o trčanju ili sam vam već dosadio iskakanjem iz paštete - samo proskrolajte dalje! Pa hajmo krenuti....

Zašto pobogu opet stotka? Pa lani sam ju već istrčao.. Nije li dosta? Očito nije...

Mnogi trkači početnici kada npr. krenu u školu trčanja imaju za cilj istrčati polumaraton. Mnogi nakon što istrče polumaraton izgube motivaciju, dosta ih i prestane trčati, vrate kile itd. Ja nisam takav - prvi polumaraton sam istrčao nekako na prepad, nakon samo 2 mjeseca trčanja i to je bio neki klik koji me zapravo i zadržao u trčanju.

Neki zagriženiji trkači odluče otrčati jednom stotku... Kada to odrade, ponajviše radi teškog iskustva i napornih priprema - puno ih to i ne poželi ponoviti. Ja nisam ni među takvima.

Lani sam, nakon istrčane stotke, bio itekako zadovoljan. Iznenadio sam i sam sebe dobrim rezultatom 9:30, no nekako sam u činjenici da sam do 2/3 utrke držao pace za ispod 9 sati našao motiva da se zapitam: a što kada bih ja nekako taj pejs protegnuo do kraja i istrčao ispod 9 sati..  

Kada sam slučajno vidio da je ispod 9 sati D norma za ultrašku reprezentaciju Hrvatske - to je bio dodatni motiv, iako naravno taj podatak više je kuriozitet nego što ja stvarno očekujem nastup u reprezentaciji jer puno je boljih trkača od mene na ultra sceni koja je zadnjih godina zaista buknula.

Kao neki zadnji triger za motivaciju bilo je i ekipno postolje, konkretnije srebro, koje smo lani u sastavu Bićanić-Dulj-Lovrić ostvarili za naš UMK Mazator. Kada sam vidio kako moji kolege, Marko Bićanić , Krešimir Šimić i Vedran Dulj treniraju bilo mi je jasno da imamo paklen tim i da itekako imamo pravo nadati se postolju. Možda čak u određenim okolnostima bilo bi šanse i zlato. Iskreno - bio mi je to velik motiv, posebno kada sam vidio kako je prekrasno bilo kada su kolegice Ines, Sendi i Ankica osvojile ekipno zlato na državnom prvenstvu na 12h. Snovi se zaista ostvaruju, pa eto - zašto i ja ne bih imao svoj san. Snovi inspiriraju.

No, vratimo se sad malo unazad. U pripreme sam ovoga puta krenuo malo ranije. Planirao sam krenuti s 1.12. Taman sam bio između poslova pa sam imao malo više vremena, no nakon obavljenog sistematskog pregleda i pregleda i terapije kod Nikole Miketića (Sportivo Centar) ustanovilo se da imam blaži oblik patelarnog tendinitisa, očito posljedica dosta intenzivne jeseni u kojoj sam pomicao svoje granice na svim dužinama, pa sam umjesto da udaram s pripremama odmah jako uzeo pauzu od 10-ak dana i krenuo polako oko 10.12., u blagom padu forme i onda kroz lagane dužinice i lakše treninge hvatao zalet. Prva malo ozbiljnija dužina bio je Hamburg Maraton u Vukovaru 18.12., ali tamo sve negdje do početka siječnja - nisam imao osjećaj baš neke dobre forme.

Program za pripreme sam si ponovno složio sam, no ovoga puta nisam imao nikakvu tablicu. Držao sam sve u glavi.

Radio sam po cik-cak modelu:

- Jedan klasičniji tjedan u kojem bih kombinirao jedan žustriji tempo trening, jedan laganiji relaksacijski trening, jednu poludužinicu na umjerenom tempu, te za vikend jednu klasičniju ravnu dužinu od 30-45 km ovisno o svježini koju osjećam i jedno rastrčavanje od 10km dan iza dužine.

- Jedan tjedan u kojem bih sve ovo odradio preko tjedna, a onda bih vikendom umjesto cestovne dužine ubacio malo brda, Krndija Trail, 4 kola Samoborske Zimske Trail Lige, 1 Lagvić ligu i ponešto valovitih poludužina.

Ponešto dužina odrađujem i s prijateljima, posebno s Tanjom, kao i lani, a tu su i Sebastijan , Juro, Petra, Branimir, Bojan.

Bilo je to u pravilu oko 80-100km tjedno. Meni taman!

Samim time pripreme su mi ovoga puta bile puno zanimljivije, nisam robovao tablici i dosta toga sma odlučivao ad hoc na dan treninga i prilagođavao intenzitet treninga trenutnom omjeru snage i umora. Prednost toga kad si sam sebi trener.

Sredinom siječnja malo me je na kratko omela dosta jaka prehlada, no sa staze me izbacila samo 4 dana, ali ipak ostavila malo traga jer sam još tjednima poslije kašljao.

Bez obzira na ove male problemčiće već negdje sredinom siječnja osjetio sam da se forma diže. Tu sam negdje uspio i kilažu skinuti na dugo željenih 78-79 kila, a osim klasičnog treninga poslužio sam se pomalo i Wim Hof metodom s hladnim tuševima (s tim sam ipak stao nakon ove jake prehlade) i dosta sklekova i trbušnjaka. Volio bih da sam stigao više posvetiti vremena vježbama snage, no nekako nije bilo vremena uz sve obaveze i trkačke treninge. Na kraju se pokazalo da nisam imao nekih problema na utrci tako da je onda valjda i ovo bilo dovoljno. Idući puta probati ću bolje.

Krajem siječnja uslijedila je i generalka kod prijatelja iz Dugog Sela - Puholov, 8-satna trening utrka koju sam iskoristio da napravim najveću dužinu u pripremama: 60km u pretežito laganom tempu. Mogao sam i 70 ali ipak sam se odlučio malo uštediti svježinu, a osjećaj dan poslije dao mi je veliki optimizam jer to je bilo prvi puta da nakon takve dužine idući dan nisam imao skoro nikakav muskulfiber.

Kroz pripreme sam naravno kontinuirano koristio suplemente poput magnezija, multivitamina, omega3, Osteo-bi-flexa, soka od cikle, aronije, željeza, te uz treninge L-carnitin. Naravno pazio sam i na redovne masaže, a tu su mi pomagali moji Iva, te u zadnjem mjesecu pred utrku Nikola i Roman u Sportivo centru. Kroz cijele pripreme nisam imao nikakve probleme sa grčevima, a dosta sam se dobro i oporavljao od treninga.

Početkom veljače počastio sam se i jednim lijepim nastupom na Samoborskoj Zimskoj Trail Ligi i solidnim rezultatom na dugoj stazi (1:45 na 15,5km sa 800m elevacije), te 12.2. uvjerljivim PB-om na halfu Slavonske trke. Malo je nedostajalo da to bude ispod sat i pol, ali ipak nisam u završnici htio ulaziti all in i riskirati neke tegobe pa je bilo 1:31:30.

Završnica veljače donijela je zaključak o jako dobroj formi i dobrom stanju tijela i duha, te sam uz još par poludužina i dužina do 30km završio pripreme i ušao u tapering tjedan dana prije utrke. Kroz tapering uz lagana rastrčavanja ponovno sam upotrijebio metodu 3 proteinska dana i onda zadnja 3 dana pred utrku carb load, posebno jak dan prije utrke.

Put u Brod s prijateljima Jurom, Tanjom i Petrom donio je optimizam. Bio sam svjestan da sam sve kroz pripreme napravio kako treba, da sam prevladao i neke problemčiće i da sam u formi života. Samim time nisam pred sobom imao nikakav alibi za podbačaj, a cilj od ispod 9 sati kojeg nisam pred utrku puno komunicirao postavio sam si kao imperativ.

Na dan utrke osjećao sam se super. Vrijeme je bilo po mojem ukusu - prohladno i blago vjetrovito s ponekim sunčanim intervalima. Susret s brojnim prijateljima bio je izuzetno stimulativan! Obukao sam se kako treba i imao spremno u rezervi majice, odjeću, kao i kompletan energetski dio (smućkane sve napitke koje koristim - Total Rush, CR7 i Prolong).

Start je prošao bez veće nervoze i krenuo sam samopouzdano dobrim tempom oko 4:50 prvih par krugova, hajmo reći do 15km i jedno što mi baš nije išlo u prilog je bilo što mi sat (Garmin Fenix 5 Plus) nije ubirao dobro GPS na modulu Ultra Trac pa mi je davao krivi pace i krivu razdaljinu, tako da sam se bio primoran rukovoditi osjećajem i prolaznim vremenima na okretima.

Na 20ak km prelazi me nekoliko klupskih kolega, Ankica Pavlović, Sendi Štrbac , Josip Matezovic  Vedran Dulj, Ivan Baričić. Ja ipak ostajem skuliran, držim tempo koji mi je ugodan i idem dalje po svom.. Razmišljam: neka je Vedran ispred mene - vjerojatno će biti 3. u našem klubu i doprinijeti ekipnoj medalji jer Marko i Šima praše junački, a ja ću se refokusirati na svoju utrku i pokušati skinuti 9 sati jer bih u protivnom mogao izgoriti.

No pred 40-i km neki od kolega ulaze u određene probleme. Josip i Ivan koji trče 50-ku ostaju iza mene, a Vedran nažalost odustaje... to me malo potreslo i na mene stavilo  malo više pritiska da moram postići dobar rezultat za klub, ali brzo sam se skulirao i nastavio dalje slijedeći Sendi i Ankicu koje su cijelo vrijeme trčale sjajno.

Na maratonu imam 3:33:30, sjajno vrijeme. Nastavljam dobro i 50 km skidam za 4:15... izvrsno! Preračunavam da imam 4 sata i 44 minute za zadnjih 50km.. pa to je sasvim realno. Izgledalo u tom trenutku i klupski zaista dobro i uz odlične nastupe Marka i Šime izgleda mi da smo možda čak i u vodstvu ili barem da smo drugi iza Sljemena ekipno, no tada još jedan šok: nakon određenih problema odustaje i Marko! Naš cilj za ekipnu medalju nažalost time nije više bio ostvariv jer smo solidan rezultat u tom trenutku držali samo Šima i ja.

No i tu se brzo prešaltavam, trčim dalje za Sendi i Ankicom koje i dalje idu zmajski, a tu nekako ulazim u pakt s frendom Kristianom Pintarom  koji također ganja ispod 9 sati, ohrabrujemo jedan drugog u razgovorima i idemo dalje iako naravno prema 60,70 km postaje teže, ali držimo se. Hvala Kiki!

Osim uobičajenog toči i vozi što sve radim u trku, odrađujem par kratkih "servisa" Perskindol sprejem oko čega mi, kao i na cijeloj utrci s okretom pomaže drug sindikalac Marko Ljevar  i kolega Vedran Dulj koji je ostao uz stazu iako je odustao (Bog te blagoslovio brate), tako da ni na to ne gubim previše vremena, svega par sekundi. Velika podrška na svakom okretu su mi i službeni mjeritelji vremena iz Štoperica.hr - Boris Predmerski i Krešimir Galić, a i svi prijatelji i volonteri uz stazu!

Iza 80km vidim da sam i dalje jak, idem dobro, ne pretiče me baš nitko jer oni najbrži su već završili, a ja mnoge pretičem za krug, dva, tri. Osim što moram kontrolirati da ne zaprijete grčevi, imam snage čak malo ubrzati i na 90 km vidim da imam još malkoc manje od sata da otrčim 10km. Pa to je skroz realno - ja to imam! Trčim predzadnji krug odlično, bez gubitka na okrepama za 27 minuta i ulazim u zadnji krug s velikom rezervom. Imam 32 minute za istrčati još 5 km - pa to je to... trčim zadnji krug malo opreznije - na pejsu oko 5:40 i tek zadnjih pola km malo ubrzavam - to je to - imam ga... par minuta lufta - 8:56:25!!!!! Ponovno zagrljaj s najjačim predsjednikom Tom Marinović i medalja oko vrata!

11. mjesto na Prvenstvu Hrvatske, ostvaren cilj i D norma. Osjećaj je poseban, ne možda toliko emotivan kao na prvoj stotki kada sam pustio i poneku suzu, ali osjećaj moći kojim sam se borio s utrkom i pokorio ju zaista je bio sjajan! 

Cijela utrka zapravo bez većih kriza i sve je zapravo prošlo savršeno, rekao bih zapravo rutinski, osim što mi je žao što su Marko i Vedran odustali pa smo ekipno bili samo 4.... No to je tako na ultri - surova je to utrka na kojoj nitko tko starta ne može biti 100% siguran da će ju završiti. Srećom obojica su dobro i vjerujem da neće biti posljedica, a sve nas je nekako utješio naslov Jozić Ines na 100km I srebro kolegica Mazatorica na 100km ekipno u sastavu Ines-Sendi-Ankica, dakle ista ekipa kao na 12h u Zagrebu prije 4 mjeseca. Dvostruki ekipni naslov za sjajne Sljemenaše, a pojedinačni prvak Zdravko Jadrijev - svima čestitke, kao i Michal Šulja koji je ukupni pobjednik stotke s novim rekordom Srbije - 6:57!

Pripremama, utrkom, rezultatom, stanjem poslije utrke i sveopćim osjećajem sam prezadovoljan. 

Završavam poglavlje 2. stotke, a do iduće godine će me vjerojatno kopkati pitanje, a što ako bih pejs sa 50km razvukao do kraja...

Svakako ovo nije sve od mene na ultri, upravo suprotno, vidim ovo samo kao početak, a ako mi životne okolnosti dozvole želim i dalje razvijati ovu svoju veliku strast!

Ne očekujem da je itko pročitao ovu bibliju, pisao sam to više radi sebe, no možda nekome tko ima ambicije pokoriti stotku u mom tekstu nađe neku inspiraciju ili korisnu informaciju. Sve što znam o ultri rado podijelim sa svima koji žele znati... 

Otrčano i napisano iz ljubavi prema trčanju.....

#Mazator

#LudiLovro